Dok je Aleksej još prevrtao u krevetu, ona je već stizala umijesiti tijesto za palačinke, razložiti novine na stolu i obrisati prašinu s okvira obiteljskih fotografija.
Njihov dom nalikovao je slici iz glossy časopisa: parket je sjajio poput zrcala, jastuci na kauču tvorili su geometrijski pravilne linije, a u kristalnoj vazi na prozoru svakodnevno su se pojavivali novi irisci – Aleksej je obožavao njihov miris.
— Što planiraš za doručak? — mrmljao je muž, zagledan u telefon dok je doručkovao.
— Tražio si sirnice s malinama, — nasmiješila se, skrivajući drhtanje u rukama. Čak ni šiške još nije bila zabodena kopčom.
Aleksej je odvratio, hroptajući i pokazivajući na ekran:
— Kava je hladna. A gdje su moji manžetni s plavim kamenčićima?
Marina je ugrizla usnicu. Za osam godina braka naučila je gutati njegove opaske, kao gorke tablete.
«On se samo umori,» ponavljala je u sebi, brišući tvrdoglave mrlje od njegovog omiljenog espressa s mramorne plohe.
Taj kobni večer počeo je udarcem ulaznih vrata. Aleksej je grčevito uhvatio kravatu, skinuvši je s vrata.
— Što je bilo? — protegnula se da mu pomogne, no on je naglo odstupio.
— Dosta mi je! — bacio se na kauč, ostavljajući trag od prljavštine na presvlaci. — Kuća kao muzej! Ni da dišeš, da ne uprljaš nešto.
— Ali ti si sam rekao da voliš red… — glas MArine je zadrhtao.
— Red? — iskešio se u suhom smijehu. — Ti si pretvorila naš život u all-inclusive. Oženio sam ženu, a ne robota-čistačicu.
Osjetila je kao da joj ledena voda ulazi u ogrtač. Prsti su joj se stisnuli oko ruba pregače na kojoj su još uvijek ostale mrlje od tijesta.
— Ti… mene uspoređuješ s sluškinjom? — ispustila je, osjećajući kako joj drhtaj ulazi u grlo.
— Služavka barem ima slobodne vikende! — bacio je daljinski upravljač. — Čak si prestala bojeći kosu. Zašto? Ionako te osim kurira nitko ne vidi.
Kada su se vrata spavaće sobe zatvorila za njim, Marina je pala na pod, stisnuvši stolnjak s izvezenim tratinčicama — onaj koji je šila za njihov prvi godišnjicu.
Šećerica je razbila u komadiće na pločici, ali nije ni zadrhtala.
Sad, dok je prekrivala krevet, uhvatila se u razmišljanju: «Zašto?». Gladeći njegove košulje, zamišljala je kako se tkanina pali plavetnilo plamenom.
Čak su joj i cvjetovi u vazi izgledali kao plastična dekoracija iz jeftinog spektakla.
Njezini prsti su sve češće stajali iznad aparat za kavu dok je u glavi zvučalo odjekivanje: «Nisam žena, nego osoblje za uslugu.»
Jednog jutra odjednom je shvatila da je zaboravila promijeniti vodu za irise. I nije se pomaknula da to ispravi.
U petak navečer Aleksej se vratio kasno, što je za njega bilo neuobičajeno. Njegovo stanje je očito odavalo da je u dobrom raspoloženju, što se nije dešavalo često.
Marina je sjedila za stolom s šalicom čaja, podigla pogled, nadajući se da će čuti nešto ugodno.
— Dobro večer, — započela je s blagim osmijehom.
— Da, pozdrav, — odvratio je, skidao kaput i bacio ga na stolicu.
— Kasnio si danas. Što te zadržalo? — pitala je, nastojeći zvučati smireno.
Aleksej je odmahnio rukom, smjestio se u fotelju.
— Ma ništa, sjedili smo s kolegama, — odgovorio je, ne ulazeći u detalje.
— Mogao si nazvati, nešto bih pripremila, — rekla je Marina, pokušavajući održati razgovor.
— Nisam imao kad, — odvratio je, bacajući pogled na stol. — A što, nemamo večeru?
— Pomislila sam da se zadržavaš, da ne bi sve ohladilo… — opravdavala se, no on je prekinuo.
— Eto, sad ni normalno ne mogu pojesti, — rekao je s ljutnjom, ustajući.
Marina je šutjela. Osjećala je da će svaka njena riječ biti shvaćena kao opravdanje, a ne kao pokušaj uspostavljanja dijaloga.
Sve što je radila, činilo se da nije imalo nikakvog smisla.
Sljedeći dan odlučila je razgovarati s njim iskreno. Nakon doručka, kad je Aleksej sjeo za laptop, ona je sjela pored njega, sakupljajući misli.
— Ljoša, moramo razgovarati, — počela je, pokušavajući zvučati sigurno.
— O čemu? — upitao je, ne skrećući pogled s ekrana.
— O nama. Zadnje vrijeme sve češće kažeš da sam ti kao sluškinja. To me boli, — rekla je, osjećajući kako joj se suze skupljaju u grlu.
— Samo sam rekao kako se osjećam, — odgovorio je, odmahujući rukom, kao da je to nešto obično.
— Ali to nije pošteno. Ja radim sve za tebe, da se osjećaš ugodno, — nastavila je, pokušavajući doći do njega.
— E, to je problem, — naglo je zatvorio laptop i pogledao je. — Previše si zaokupljena kućanskim poslovima. Kada si zadnji put nešto napravila za sebe?
— Za sebe? — upitala je Marina, kao da je čula nešto neobično.
— Da. Sjećaš li se da imaš hobije, prijatelje? Ili je tvoj život samo kuhinja i čišćenje? — njegove riječi su bile oštre, ali u njima je bilo i istine.
Marina je osjetila kako joj srce stisnulo. Dugo je zaboravila kada je zadnji put radila nešto za sebe. Svo vrijeme je posvetila brizi o domu i njemu.
— Trudim se da ti bude dobro, a ti to koristiš kao zamjerku, — rekla je, teško zadržavajući suze.
— Ne želim se svađati s tobom, — odmahnio je rukom, ustajući. — Samo razmisli što ti stvarno želiš.
Sljedeće jutro Marina se probudila s jasnom odlukom: mora nešto promijeniti.
Ali kako? Misao da je posljednjih godina posvetila sve svojoj obitelji i kući počela ju je pojesti.
Nije mogla shvatiti gdje je točno izgubila sebe, ali znala je da to mora ispraviti.
Ujutro je prišla Alekseju, koji se spremao za posao. Nervozno je prebirala kraj svoje majice prije nego što je progovorila.
— Razmišljala sam, — počela je, pokušavajući se nasmiješiti, — možda bih trebala pronaći nešto za sebe? Možda neki posao ili hobij.
Aleksej je pogledao u nju samo na trenutak, nastavljajući vezati kravatu.
— Posao? Pa uvijek si govorila da ti je drago biti kod kuće. Je li se nešto promijenilo?
— Prije je to bilo tako, — priznala je, — ali sada… osjećam se kao da sam zaglavila na istom mjestu.
On je slegnuo ramenima, ne pokazujući previše interesa.
— Pa, ako ti to pomaže, probaj. Samo, Marini, nemoj odustati na pola puta, kao što obično radiš.
U njegovom tonu je bilo lagane ironije, ali je odlučila ne obazirati se. Ovo je bio njezin prvi korak prema promjenama, i nije željela odustati.
Tog večera Marina je provela nekoliko sati za računalom, istražujući lokalne grupe prema interesima.
Jedna od njih privukla je njezinu pažnju — kreativni klub, gdje su se bavili slikanjem, pletenjem i izradom nakita.
Podsjetilo ju je to na davno zaboravljeni hobi koji je napustila prije mnogo godina. Bez riječi je prijavila za sljedeći susret.
Na prvom susretu kluba, Marina se osjećala izuzetno lako. Žene oko nje bile su ljubazne, dijelile su svoje projekte i ideje.
Jedna od sudionica primijetila je njezin interes i pitala:
— Vi ste dugo u kreativnosti?
— Ne, iskreno, ovo je prvi put nakon puno godina, — priznala je Marina.
— Pa, onda je pravo vrijeme da se vratite sebi, — nasmiješila se žena.
Taj je večer bio izvor inspiracije za nju. Vratila se kući, a prvi put u dugo vremena nije se odmah bacila na čišćenje ili kuhanje.
Sjela je za stol i uzela olovku u ruke. Aleksej je prolazio pored nje i začuđeno ju je pogledao.
— Što radiš? — pitao je.
— Pokušavam se sjetiti što znači imati hobi, — odgovorila je s blagim smiješkom.
— Pa, srećno, — rekao je, sjedeći pred televizor.
Prije bi je takve riječi povrijedile, ali sada je osjećala da to radi za sebe, a ne za njega.
Marina je počela više vremena posvećivati svojim interesima.
Redovito je posjećivala susrete kluba, slikala i čak počela razmišljati o manjoj izložbi svojih radova.
Osjećala se drukčije — sigurnije, slobodnije, živahnije. No odnosi s Aleksejem ostali su napeti.
Jednog je večera, dok se spremala za susret, Aleksej sjedio u fotelji s glavom u telefonu.
— Opet ideš negdje? — upitao je, ne podižući oči.
— Da, u klub. Imamo večeras radionicu akvarela, — odgovorila je.
— Aha. I večeru ću si sam pripremiti? — rekao je s jasnom porugom.
Marina je stajala na vratima, pogledala ga i smireno odgovorila:
— Da, sam. Ostavila sam ti juhu na štednjaku. Ali znaš, ti si odrasla osoba, bit ćeš u redu bez mene.
Aleksej je nezadovoljno hummnukao, no ništa nije rekao. Bio je to prvi put da je mirno odbila udovoljiti njegovim očekivanjima.
Prije bi brzo otrčala do štednjaka kako bi dokazala da je dobra žena koja brine o svemu. No sada je sve bilo drukčije.
U klubu je bilo izuzetno ugodno. Sudionice su joj postale gotovo prijateljice. Dijelila je svoje brige, slušala priče drugih žena.
Mnoge od njih također su govorile o teškoćama u odnosima, o osjećaju da su izgubile sebe u obiteljskoj rutini.
Jednom je Elena, jedna od članica, rekla:
— Znaš, Marina, vidim ogroman potencijal u tebi. Kad pričaš o svom stvaralaštvu, oči ti sjaje.
A kad pričaš o svom mužu — zamrače se. Možda bi trebala razmisliti o tome što te stvarno čini sretnom?
Ove riječi su se usidrile u njezinoj glavi. Kod kuće je ponovno pokušala razgovarati s Aleksejem.
— Ljoša, — počela je za večerom, — puno sam razmišljala o nama.
— I? — pitao je, ne podižući pogled s hrane.
— Čini se da smo izgubili nešto važno. Prestao si vidjeti u meni ženu, a ja u tebi muškarca.
Spustio je vilicu i zamislio se.
— Ne znam što želiš od mene, Marina. Ništa ti nije dovoljno. A sad još i taj klub.
— To nije samo klub. Napokon sam počela raditi nešto za sebe, — odlučno je rekla.
— A za obitelj? — nasmiješio se.
— Za obitelj sam radila sve proteklih godina. I što? Nazvao si me sluškinjom. Je li to bilo pošteno?
Aleksej je okrenuo pogled. Znao je da je tada prešao granicu, ali mu ponos nije dopuštao ispriku.
— Možda ti to samo preuveličavaš? Sam si izabrala biti domaćica.
Marina je ustala od stola, pokupila tanjure i smireno odgovorila:
— Ja sam izabrala biti žena, a ne sluškinja. I ako to ne vidiš, to je tvoj problem, a ne moj.
Njene riječi su ga nagnale na razmišljanje. Po prvi put u dugo vremena Marina je osjećala da polako vraća kontrolu nad svojim životom.
