Djedov muž naručio je večeru za dvoje u mom kafiću, ali nitko nije došao. Kad sam saznala razlog, nisam mogla jednostavno otići.
Njegova ljubav nestala je prije godinu dana – bez traga. Ono što sam otkrila promijenilo je sve.
Noćna kiša tiho je kucala na prozore kafića, pretvarajući ulične svjetiljke u zlatne mrlje. Posljednji sat prije zatvaranja uvijek je bio najtiši.
Bila sam iza bara kada su se vrata iznenada otvorila. Zvonio je zvonce. Ušao je djed.
Njegovo odijelo bilo je uredno, ali iznošeno. To je bio odjevni predmet koji je nekoć pripadao posebnim prigodama, ali sada je već izgubio svoj sjaj.
Stao je pored prozora, gledajući u prostoriju kao da je nešto očekivao. Uzela sam meni i prišla mu. „Dobro večer, gospodine. Mogu li vam ponuditi nešto?“
Jedva je pogledao u meni.
„Večera za dvoje, molim. I ako imate vazu, bila bih zahvalan.“ Pratio je njegov pogled prema malom buketu bijelih ljiljana koji je pažljivo položio na stol.
„Naravno. Odmah ću donijeti vazu.“
Našla sam visoku čašu koja odgovara. Napunila sam je vodom, pažljivo raspoređujući ljiljane. U tom trenutku donijela sam dvije tanjure iz kojih je izlazio dim.
Ali on nije čekao. Njegove oči bile su uprte u praznu stolicu nasuprot njemu, a prstima je polako prelazio po rubu salvete.
Minuti su prolazili. Hrana je ostala netaknuta. Kiša izvan prozora nastavila je padati. A stolica nasuprot njemu bila je još uvijek prazna.
Nije se ništa dogodilo. Nitko nije nazvao. Na kraju sam stavila šalicu čaja pred njega.
„Za kompletnu sliku“, rekla sam, nudeći mu mali osmijeh. „Želite li nešto drugo?“
Po prvi put te večeri pogledao me. „Danas je moj rođendan. Možete li sjesti i uživati u čaju sa mnom?“
„Pričekajte ovdje“, brzo sam rekla i otrčala do bara.
Na vitrini je ostao samo jedan komadić čokoladnog torte. Uzela sam mali tanjur i pronašla staru kutiju s rođendanskim svjećicama.
Zapalila sam jednu i vratila se s tanjurom, stavljajući ga pred njega.
„Rođendan nije rođendan bez torte. Pokušajte.“
Pogledao je svjetleću svjećicu.
„Ne mislim da želje funkcioniraju onako kako želimo.“
„To ne znači da ne biste trebali pokušati.“
Zasvijetlio je, a zatim se sagnuo i ugasio svjećicu. Mali plamen je skočio na trenutak, a potom nestao. Nježno sam zapljeskala.
„Vidite? Nije bilo tako strašno.“
Pogledao je izblijedjelu svjećicu. „Moja želja… već se nije ispunila.“
Prije nego sam uspjela pitati, polako je popio čaj i zatim odložio šalicu.
„Mislim da bih se trebao predstaviti“, rekao je konačno. „Tom.“
„Emma“, odgovorila sam.
„Njezino ime bilo je Susan“, rekao je, pokazujući na praznu stolicu.
I tako je počela priča.
Tomovi prsti polako su pratili kružnice na stolu, kao da prate samo njemu poznati obrazac.
„Prije nešto više od godine dana, ovdje, u ovom kafiću, upoznao sam ljubav svog života. Zvala se Susan. Uvijek je kasnila“, počeo je, nježno se smiješeći.
„A ja sam uvijek čekao. To je jednostavno bio… naš način.“
„Je li ona željela da čekaš?“
Tommov osmijeh bio je blag, gotovo sanjiv.
„Ne, nikada nije pokušavala kasniti.
Ali ako je rekla da će doći u šest, znao sam da će ući u šest i petnaest, ljutita, ispričavajući se, govoreći o nekoj avanturi – izgubljenom novčaniku, pobjeglom psu, starom prijatelju kojeg je srela.
Uvijek je postojala priča.“
Uzdisao je, nervozno miješajući čaj. „I volio sam svaku od njih.“
Nasmešila sam se, zamišljajući. „Zvuči… divno.“
„Bila je. Bili smo stariji kad smo se upoznali. Bez iluzija, bez bajki. Nije sve bilo savršeno, ali bilo je čvrsto. I jednom, taj čvrst osjećaj činio se… sigurnim.“
Njegov osmijeh nestao je, zamijenjen nečim težim.
„Prije godine sam je pozvao ovamo na rođendan. Planirao sam nešto posebno.“
Zastao je, stavljajući ruku u džep. Kad je ruka izašla, držao je malu baršunastu kutiju.
„Htio sam je zaprositi.“
Zadrhtala sam. „Stvarno?“
„Sjedio sam za istim ovim stolom. Naručio sam večeru za dvoje. I čekao. Ali… nikad nije došla.“
Skoro sam ostala nepomična, bojeći se da bi težina njegovih riječi mogla otvoriti nešto između nas. „Što se dogodilo?“
„Ne znam.“ Njegova ruka stisnula je baršunastu kutiju. „Zvao sam. Pisao. Tražio. Ali bilo je kao da je nestala.
Jednog trenutka bila je moja, a sljedećeg… jednostavno je nestala.“
„A sada?“ napokon sam upitala.
Uzdisao je. „Sada sam došao ovdje i naručio večeru za dvoje.“
„Imaš li njezinu sliku?“
Kimnuo je, izvlačeći staru fotografiju iz novčanika. Žena, smiješeći se u kameru.
Njezine oči bile su ispunjene toplinom, nestašlukom i životom. Pažljivo sam pogledala njezino lice.
„Daj mi je na nekoliko dana“, rekla sam impulzivno. „Vrati se u ponedjeljak na kavu.“
Podigao je obrve. „I zašto bih to učinio?“
„Jer ova priča nije gotova.“
Nisam bila detektiv. Nikada nisam bila zainteresirana za potragu za nestalim osobama. Ali znala sam jedno – ljudi ne nestaju bez traga.
