Šumar Ivan šutke je koračao šumskom stazom, osluškujući poznate zvukove šume: šuštanje lišća, pucketanje grančica pod zečjim nogama i gakanje vrana.
Svježi jesenski zrak ispunio mu je pluća dok je nastavljao svojim putem.
Dan je tek počinjao, a magla je još uvijek visjela nisko na tlu, bacajući meki, eterični sjaj na sve oko njega.
Išao je prema južnom dijelu rezervata, gdje je nedavno uočio nedopuštene tragove ATV-a. Čini se da su se ovdje neki lovokradice usudili iskušati sreću misleći da mogu pobjeći neprimjećeni.
Nakon što je prošao nekoliko desetaka koraka, Ivan je u blizini primijetio komešanje ptica. Njihovi uznemireni pozivi ispunili su zrak, jasan znak da nešto nije u redu.
Šuma kao da je na trenutak zaustavila dah. Ivan se okrenuo prema buci i brzo ugledao komad zemlje koji su iskopale životinjske šape. U središtu je bila mala lokva krvi.
Nabravši čelo, Ivan je pogledom pretraživao okolinu. Na maloj udaljenosti, pronašao je uzrok poremećaja.
Tamo, u grmlju, ležala je mrtva vučica. U blizini je ležala odbačena metalna zamka iz koje se uspjela osloboditi. Ali bilo je prekasno.
Ivan je teško izdahnuo, a dah mu se miješao s hladnim jutarnjim zrakom. Unatoč redovitim patrolama, ovakvi incidenti su se i dalje događali.
Upravo se htio vratiti, spreman pozvati pojačanje i ukloniti zamku, kad mu je do ušiju dopro slabašan krik. Došao je negdje iz blizine, skriven u šikari.
Krećući se polako, prišao je, nježno odmaknuvši grane, i stao. Tri velika žuta oka zurila su u njega. Vukovi mladunci. Mali, drhtavi, s repom podvijenim između nogu.
Ivan je znao da nemaju šanse. Majka im je bila mrtva, a oni nisu znali loviti. Najbliži čopor bio je desetke kilometara daleko, a sami nikad ne bi preživjeli.
Uspravio se i na trenutak razmislio. Prema pravilima rezervata, zadiranje u prirodu bilo je zabranjeno, ali kako je mogao ostaviti ove mališane da umru?
«Pa, djeco, izgleda da idete sa mnom», rekao je tiho, pažljivo umatajući mladunce u svoj stari platneni kaput.
U skloništu u kojem je Ivan boravio tijekom cijele godine vučići su se brzo prilagodili. Dao im je imena: Siva, Šapa i Vjetar.
Šapa je lagano šepao, vjerojatno od stare ozljede. Gray je bio tvrdoglav, a Wind najradoznaliji od svih njih.
Ivan je počeo kupovati mlijeko sa sela, hraniti ih na bočicu, a kasnije im je počeo davati kuhanu ribu i meso.
Svakog dana mladunci su postajali sve jači, a njihovo ponašanje postajalo sve sigurnije.
Igrali su se na trijemu, utrkivali, čak su iz zabave pokušali uloviti Ivana u zasjedu, pretvarajući se da su žestoki lovci.
Ali ubrzo su se počele kuhati nevolje. Seljani su, doznavši da je Ivan udomio vukove, počeli šaputati.
U seoskoj trgovini ljudi su ga gledali poprijeko, a jedan mještanin je čak komentirao:
«Zašto hranite zvijeri? Uskoro će doći po naše krave!»
“Vratit će se u šumu”, odgovorio je Ivan. «Ovo je privremeno.»
Ali tračevi nisu prestali. Seoski načelnik došao je posjetiti njegovo sklonište i oštro ga upozorio:
«Ivane, imati vukove na svom imanju je opasno. Mislim da je bolje da ih uništiš ili barem odvedeš daleko.»
Ivan je šutio stisnutih šaka. Ali iznutra je znao da će se boriti za svoje štićenike do kraja.
Kad su mladunci odrasli, Ivan ih je počeo pripremati za povratak u divljinu.
Zajedno s kolegama ekolozima izgradio je poligon, ograđeni prostor na kojem su mladunci mogli vježbati lov na tamo puštene zečeve i fazane.
Nije intervenirao, samo je gledao iz daljine.
Postupno su mladunci izgubili interes za ljudsku hranu i naučili se sami brinuti za sebe.
Ivan je primijetio da je Sivi postao vođa, Šapa je bio odgovoran za budnost, a Vjetar je često preuzimao ulogu izviđača.
Istovremeno su se vratili krivolovci. Tijekom jedne od svojih patrola, Ivan je naišao na zamke postavljene oko rezervata.
Dok ih je neutralizirao, stao je na slab korijen i poskliznuo se pa upao u jednu od lovčevih jama. Noge su mu bile prikliještene i ozlijeđene.
Torbica koju je uvijek nosio oko vrata pala je na dno jame. — vikao je Ivan, ali nitko nije odgovarao.
Odjednom se u grmlju pomaknula sjena. Sivo. Ivan se slabašno nasmiješio.
«Pa, mali, i ti si ovdje», uzdahnuo je. Vuk je zurio u njega nekoliko sekundi prije nego što je nestao.
Sat vremena kasnije sva tri mladunca stigla su do jame. Nervozno su cvilili, grizli grane, kao da žele pomoći. Onda je iznenada Vjetar pobjegao. Pola sata kasnije Ivan je čuo korake svojih kolega.
«On nas je doveo ovamo!» reče jedan od njih pokazujući na Vjetra koji je skakutao oko ljudi. – Jesu li ovo tvoji vukovi, Ivane?
«Da. Moje.»
Sljedećeg jutra Ivan je donio konačnu odluku: mladunci su spremni za slobodu. Zajedno sa svojim kolegama odveo ih je u zabačeni dio šume, daleko od ljudskih naselja.
Kao th
