Moj život bio je isplaniran do najsitnijih detalja.
Sastanci su bili u Excel tablici, popis za kupnju u bilješkama na mobitelu, čak je i jutarnja kava trajala točno dvanaest minuta – ni sekunde duže.
Kolege su me u šali zvali „hodajući timer“, a ja bih im se samo nasmiješila. Kad si samohrana majka tinejdžerice i uz to financijska analitičarka, red postaje tvoje spasenje.
– Mama, opet radiš? – Kristina je provirila u ured gdje sam sjedila za računalom. – Već je skoro ponoć!
– Još pet minuta – automatski sam odgovorila ne skidajući pogled s ekrana.
– To si rekla prije sat vremena.
Podigla sam pogled i ugledala je – stajala je na vratima s istom onom navikom grickanja usne kad je nervozna, kao što sam ja činila u njezinim godinama. Iste svijetle kose, isti pogled.
– U redu, predajem se – podigla sam ruke u znak poraza. – Što se dogodilo?
Kristina se ozarila i sjela na rub mog kreveta:
– Može li sutra doći moj školski kolega? Nikita, novi je u razredu. Radimo projekt iz biologije.
Nešto u njezinom tonu me zabrinulo. Petnaest godina majčinstva naučilo me prepoznati te suptilne nijanse.
– Samo kolega? – podigla sam obrvu.
– Mama! – pocrvenjela je. – Stvarno je super. I pametan. I… pomaže mi s matematikom.
– Aha, sad mi je jasno! Zato odjednom toliki interes za prirodne znanosti. A ja mislila da su proradili moji geni.
– Jako smiješno – frknula je, ali nije se naljutila. – Dakle, može?
Kimnula sam:
– Naravno. Samo me obavijesti na vrijeme da pripremim nešto fino. Ne želim ispasti loša domaćica pred tvojim… instruktorom iz matematike.
– Mama!
Nasmijala sam se dok je odjurila, ali osmijeh je brzo izblijedio. Nešto mi je steglo prsa – onaj isti osjećaj koji sam naučila potiskivati godinama.
On se uvijek vraćao kad bih vidjela tinejdžere Kristinine dobi.
Pitala sam se gdje je on sada. Dječak kojeg sam dala drugoj obitelji kad sam bila samo malo starija od Kristine. Možda i on nekom pomaže s učenjem? Ima li iste sposobnosti za brojeve kao ja?
Odmahnula sam glavom, tjerajući misli. Nema smisla razmišljati o onome što se ne može promijeniti.
Napravila sam izbor prije petnaest godina, i bio je ispravan. Tada nisam mogla pružiti dvoma djecom ono što su zaslužila. Morala sam zadržati Kristinu.
Sljedećeg dana prvi put sam požalila zbog svoje ljubavi prema redu – stan je bio toliko čist da je više nalikovao laboratoriju nego domu.
– Mama, pretjerala si – Kristina je kritički pogledala stol prepun hrane. – Ovo nije prijem kod predsjednika.
– Samo sam htjela…
Zvono na vratima prekinulo mi je rečenicu. Kristina je potrčala prema hodniku:
– Otvorit ću ja!
Čula sam prigušene glasove, šuškanje jakni, a zatim se u dnevni boravak pojavio visoki mladić. Naši su se pogledi susreli, i vrijeme kao da je stalo.
Njegove su oči bile točna kopija mojih. Iste sivo-zelene nijanse, s jedva primjetnim zlatnim odsjajem.
– Dobar dan – njegov me glas vratio u stvarnost. – Ja sam Nikita. Hvala što ste me primili.
– Ana… Ana Kovačević – predstavila sam se, jedva prikrivajući drhtaj u glasu. – Dođi, osjećaj se kao kod kuće. Upravo sam pripremila…
– Hrpu hrane – prekinula me Kristina. – Mama, ozbiljno? Ima je za cijelu vojsku.
– Nema problema – nasmiješio se Nikita. – I kod nas doma vole kuhati. Mama uvijek kaže da hrana zbližava ljude.
– Mama? – izletjelo mi je.
– Da, moja posvojiteljica – rekao je mirno. – Oduvijek znam da sam posvojen. Nikad to nisu skrivali.
Grlo mi se stegnulo. Kimnula sam i požurila u kuhinju, navodno po čaj. Naslonjena na hladnjak, pokušavala sam sabrati misli.
Slučajnost. To mora biti samo slučajnost. Koliko još tinejdžera sa sivo-zelenim očima koji su posvojeni?
– Mama, gdje si? – začuo se Kristinin glas. – Umiremo od gladi!
– Dolazim! – duboko sam udahnula, navukla osmijeh i vratila se u dnevnu sobu.
Večer je prošla u magli. Promatrala sam ih, slušala razgovore o školi, smijala se njihovim šalama, ali iznutra me razdirala oluja.
Svaka Nikitina gesta, svaka njegova osmijeh probadali su me negdje duboko unutra.
Kad je otišao, Kristina me upitala sjajnih očiju:
– Što misliš o njemu?
„Izgleda kao ja“, zamalo sam izrekla.
– Dobar je dečko – rekla sam umjesto toga. – Pristojan.
– I jako pametan! Znaš, čak bolje od tebe objašnjava matematiku.
– Izdajice – kroz osmijeh sam rekla. – Idi sad na spavanje.
Te noći nisam mogla zaspati. Po prvi put nakon mnogo godina izvadila sam staru kutiju s dokumentima. Negdje ovdje trebala bi biti ta potvrda… Evo je. Izvod iz matične knjige rođenih.
„Nikita“, pročitala sam svojim drhtavim rukopisom, napisanim prije petnaest godina.
Od tog dana moj se život pretvorio u detektivsku priču.
Kad je Kristina otkrila da ga potajno proučavam na društvenim mrežama, suočila me:
– Mama, pratiš nas?
– Ja? Ma kakvi! – prebrzo sam zatvorila laptop. – Samo… provjeravam da je sve u redu.
– Što se događa s tobom? Ponašaš se čudno.
Otvorila sam usta da izmislim još jednu izlika, ali onda sam se zaustavila. Kristina više nije dijete. Možda je došlo vrijeme…
– Sjećaš se kad si me pitala o svom ocu? – upitala sam.
– Da… Rekla si da je umro prije mog rođenja.
– Istina je. Ali postoji nešto što nikad nisam rekla.
– Mama, plašiš me.
– Prije tebe… – duboko sam udahnula. – Imala sam dijete. Dječaka.
Kristina je zanijemila.
– Što?!
Ispričala sam joj sve. O strahu, samoći, odluci. O dječaku kojeg sam dala drugoj obitelji jer ga nisam mogla odgajati.
– Nikita – šapnula je.
Kimnula sam.
– Mislim da je on moj sin.
Kristina je progutala knedlu.
– Onda to mora znati.
I tako je priča krenula prema svojem najvažnijem susretu…
