Kad sam se preselila u novi kvart, mislila sam da sam pronašla savršeno mjesto za novi početak sa sinom Mihaelom. Kuća je bila ugodna, ulice mirne, a susjedi su djelovali ljubazno i srdačno.
Među prvima koja mi je poželjela dobrodošlicu bila je moja susjeda Lidia – žena vedrog osmijeha koja je stigla na vrata s tanjurom domaćih kolačića.
— Dobrodošla u naš kvart! — uskliknula je veselo, pružajući mi kolačiće. — Ako ti bilo što zatreba, slobodno pokucaj na moja vrata.
— Hvala vam puno, — odgovorila sam iskreno dirnuta njezinom toplinom.
Lidia se čak ponudila da pripazi na kuću dok sam na poslu i pokupi pakete koje bi dostavljači ostavili na verandi. Taj mi se prijedlog činio vrlo ljubaznim.
Isprva je sve izgledalo idealno. No ubrzo sam primijetila nešto neobično: paketi koje sam s nestrpljenjem očekivala počeli su nestajati. Prvo sam pomislila da se radi o pogrešci dostavljača, no kada se to počelo događati sve češće, posumnjala sam da nešto nije u redu.
Jednog dana odlučila sam pitati Lidiju je li možda primijetila nešto čudno.
— Lidija, — počela sam oprezno, — jesi li slučajno vidjela paket na mojoj verandi? Aplikacija kaže da je dostavljen, ali ga nema.
Njezino lice se ozarilo kao da se upravo sjetila nečeg važnog.
— Oh, draga moja! Vjerojatno su ga greškom ostavili kod mene. Pitala sam se kome bi mogao pripadati! — Pružila mi je paket koji je već bio otvoren. — Mislila sam da je moj. Ti dostavljači stalno sve pobrkaju!
Njezino mi se objašnjenje činilo sumnjivim. Moje ime i adresa bili su jasno napisani na etiketi.
Ovo je više zvučalo kao opravdanje nego kao stvarna pogreška. Ipak, odlučila sam ne praviti dramu, uvjeravajući se da je riječ o izoliranom slučaju.
Ali „slučajevi” su se nastavili. Svaki put Lidia bi mi vraćala pakete s istim nevinim osmijehom i izgovorima. Moje strpljenje bilo je pri kraju, ali nisam htjela narušiti dobrosusjedske odnose.
Sve se promijenilo kad sam naručila skupe zimske čizme za koje sam štedjela mjesecima. Kad mi je aplikacija javila da su dostavljene, pojurila sam kući, no veranda je bila prazna.
Odmah sam znala kamo su mogle nestati.
Otišla sam do Lidijinih vrata i pokucala, jedva obuzdavajući bijes.
— Pozdrav, Margarita! — pozdravila me s osmijehom. — Kako ti mogu pomoći?
— Jesi li možda vidjela paket za mene? Par čizama? — upitala sam, trudeći se ostati mirna.
Lidijine oči zasvijetlile su na trenutak.
— Oh, da! Idem pogledati!
Nestala je u kući i vratila se s mojim paketom – naravno, već otvorenim.
— Oprosti zbog ovoga, — rekla je s uobičajenim smijehom. — Mislila sam da je to moj kaput.
To je bila kap koja je prelila čašu. Njezin drski osmijeh jasno je pokazivao da je znala što radi. Odlučila sam da je vrijeme za akciju.
Posljednji incident dogodio se s jedinstvenim božićnim ukrasom koji sam naručila za svoju majku. Kad sam ponovno pronašla praznu verandu, nisam se više trudila kucati na Lidijina vrata.
Trebao mi je plan – nešto što će jasno reći „Dosta je bilo”.
Te sam noći, nakon što je Mihael zaspao, naručila komplet za izradu šljokičaste zamke. Kad je stigao, pažljivo sam sve sastavila, instalirajući mehanizam koji bi izbacio šljokice čim se kutija otvori. Unutra sam ostavila poruku:
„Ako ovo čitaš, znači da si ukrao/la. Sljedeći put zovem policiju. Sretni blagdani!”
Zamotala sam kutiju u svečani papir, napisala svoje ime na nju i stavila je na vidljivo mjesto na verandi. Zatim sam čekala.
Nisam dugo čekala. Nakon nekoliko sati, vidjela sam Lidiju kako prolazi kraj moje kuće. Pogledala je oko sebe, uzela kutiju i pohitala prema svom domu. Jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh.
Sljedećeg jutra probudili su me njezini krici. Pogledala sam kroz prozor i vidjela Lidiju kako stoji na svom trijemu, prekrivena šljokicama od glave do pete.
Kosa joj je blistala, odjeća sjajila – izgledala je poput živuće disko kugle.
Pojurila je do mojih vrata, držeći kutiju koja je sada također bila prekrivena šljokicama.
— KAKO SI MOGLA?! — vrisnula je, bijesno lupajući po vratima.
Otvorila sam ih s najslađim osmijehom.
— Oh, Lidija! Jesi li opet slučajno uzela moj paket?
Njezino lice je pocrvenjelo, a ona se počela zbunjeno opravdavati. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, okrenula se i otišla kući.
Priče o incidentu brzo su se proširile kvartom. Ispostavilo se da nisam bila jedina žrtva Lidijinih „grešaka”. Susjedi su počeli dijeliti vlastite priče o nestalim paketima.
Od tog dana, Lidija je izbjegavala kontakt. Rijetko je izlazila iz kuće, a njezina kosa blistala je na suncu još nekoliko tjedana.
Što se mene tiče, moji paketi više nisu nestajali, a blagdani su prošli u miru i tišini. Ponekad je za rješavanje problema dovoljno samo malo sjaja.
