U očajnoj situaciji, žena je ušla u policijsku postaju, držeći za ruku svog petnaestogodišnjeg sina, i rekla da želi predati svog sina vlastima. Policajci su se zbunjeno pogledali, nikada nisu vidjeli ovako čudnu situaciju.
Te večeri, policajci na smjeni u New Jerseyu gledali su zapanjeno kako žena u svojim tridesetima, iscrpljena, doslovno vuče zanemarenu tinejdžerku iza sebe.
„Pusti me…” jecao je mladić, koji je izgledao kao da ima oko četrnaest godina, pokušavajući izvući svoju ruku iz majčinog stiska. No, žena ga je čvrsto držala i dovela ga do policajca.
„Gospodine policajče!” rekla je drhtavim glasom. „Morate mi pomoći! Više ne mogu izdržati! Molim vas, odvedite ga!”
Policajac ju je zbunjeno pogledao. Nakon dvadeset i četiri godine službe, mislio je da je već vidio sve, ali ovo je bila potpuno nova situacija. „Gospođo,” rekao je napokon, „ne razumijem…”
„To je moj sin!” rekla je žena s očima punim suza. „Više ga ne mogu držati kod kuće! Molim vas, odvedite ga!”
„Gospođo,” pokušao je smiriti policajac, „možemo uhititi nekoga samo ako je počinio kazneno djelo.”
„Ali on će počiniti!” plakala je žena, očajna. „Zar ne vidite?!” Mladić, koji je do tada slušao s podsmijehom na licu, počeo je glasno smijati.
„Ti si stvarno gubitnik!” rekao je. „Ne znate što ćete sa mnom! Maloletan sam.”
„Pobjegao je,” rekla je majka. „Znam, i danas popodne… izvadio je nož!”
„Nož?” upitao je policajac. „Kakav nož?”
„Veliki nož, nož mog muža K-Bar,” objasnila je žena. „Rekla sam mu da očisti svoju sobu, a on je izvadio nož.”
„Nisam ništa napravio!” umiješao se mladić, podsmijehajući se. „Nisam prijetio, samo sam mu pokazao što imam u džepu jakne!”
Policajac je kimnuo. „To je nešto drugo, gospođo,” rekao je odlučno. „To je nošenje skrivene oružje, što je kazneno djelo.” Ubrzo, žena u očaju, Mary Trenton, ispričavala je svoju priču policajcu.
„Moj muž je umro prije godinu dana. Bio je vojnik,” počela je. „Nakon toga, Donny se počeo ponašati čudno. Ostajao je vani do kasno, počeo se družiti s starijim dečkima. Onda je počeo izbjegavati školu.
Našla sam neke skupe stvari u njegovoj sobi koje si nismo mogli priuštiti, a rekao je da ih je dobio od prijatelja. Nisam znala što da radim!”
Mary je pokušavala suzdržati suze. „Pokušala sam uvesti zabranu izlaska, ali nije je poštovao. Jutros je izvadio taj nož. Moja osmogodišnja kćerka, Rita, jako se uplašila.”
Mary je nastavila plakati. „Bio je tako dragi dečko, ali sada ga ne prepoznajem. Znam da bih trebala provoditi više vremena s njim, ali imam dva posla i ne mogu više!”
Policajac ju je pažljivo slušao. „Imam ideju,” rekao je napokon, i počeo birati broj. Dvije sati kasnije, Donny, šutljivi mladić, našao se pred policajcem i socijalnim radnikom.
„Dakle, Donny,” počeo je policajac mirno. „Razgovarali smo s tvojom majkom i imamo prijedlog za tebe.”
„Da?” upitao je Donny, prekriživši ruke. „Što prijedlog?”
„Ili ćeš biti optužen za nošenje skrivene oružje i završiti u maloljetničkom zatvoru, ili ćeš obaviti šest mjeseci društvenog rada.”
„Što?” izgovorio je Donny, zapanjen. „To je ludost!”
„Mislili smo da bi mogao raditi u dječjem domu nakon škole: pomoći mlađoj djeci s njihovim zadaćama, kućanskim poslovima, što god bilo potrebno.”
Donny je protestirao, ali već sljedećeg dana našao se u dječjem domu. Mališani tamo su promijenili njegov život, a susret s posebnim dječakom u njemu je izazvao još veće promjene.
Donny je svakodnevno pričao Benu o svom djetinjstvu: o tome kako je išao na pecanje s ocem, o predivnim trenucima koje su provodili zajedno. Isprva Ben nije govorio ništa, samo je slušao. Ali jednog dana, tišina je bila prekinuta.
„Gdje je tvoj otac?” upitao je Ben tihim glasom.
Donny je osjetio knedlu u grlu. „Moj otac je bio vojnik, marinac. On je sada na nebu.”
„Moj otac je također na nebu,” rekao je Ben. „Ali nije me želio. Tvoj otac nije želio tebe?”
Donny je zagrlio Bena i privio ga uz sebe. „Naravno da je želio, Ben! Jako je volio mene, moju mamu i sestru. Ali ponekad, tate moraju otići, iako to ne žele, i mi bismo ih trebali.”
„Neće se nikad više vratiti,” šapnuo je Ben. „Čuo sam kad su rekli. Nikada, nikada.”
„Ben,” reče Donny drhtavim glasom, „naši očevi ne mogu se vratiti, ali oni nas gledaju. Znaš?”
„Stvarno?” upitao je Ben, zapanjen. „Sigurno?”
„Sigurno,” odgovorio je Donny odlučno. „Čak i ako ih ne možemo vidjeti, oni su s nama. Moja mama mi je to rekla.”
„Ti si sretan,” rekao je Ben. „Još uvijek imaš svoju mamu.”
Te večeri Donny se vratio kući i čvrsto zagrlio svoju majku. Nije mogao vjerovati koliko je loše postupao u posljednje vrijeme. Benova situacija ga je probudila, shvatio je koliko je sretan što još ima svoju obitelj. Počeo je razgovarati s vođom doma, a zatim s majkom, i doveo Bena na nedjeljni ručak.
Nakon što je završio s društvenim radom, Donny je našao poslijepodnevni posao u lokalnoj trgovini kako bi pomogao svojoj majci i svakih nekoliko dana posjećivao Bena.
Što možemo naučiti iz ove priče?
Tuga i bijes često nas čine grubima prema ljudima oko nas. Donny je bio toliko ljut zbog gubitka svog oca da je svoju bol iskaljivao na svojoj majci.
Pomaganje drugima može donijeti iscjeljenje. Donny je shvatio da može iskoristiti lijepe uspomene na svog oca kako bi pomogao Benu, koji je patio poput njega.
Moramo biti zahvalni onima koji su još uvijek uz nas. Donny je prepoznao koliko je sretan što još ima obitelj i počeo to cijeniti.
Podijelite ovu priču sa svojim prijateljima, možda će im uljepšati dan i biti izvor inspiracije!
