Kada smo sjeli za stol, postavio sam Fioni pitanje kako bih prekinuo tišinu koja se nadvila među nama. Podigla je pogled, na licu joj se naziralo iznenađenje, gotovo šok, i promrmljala je: „Oh, da. Samo sam brzo provjeravala nešto.“
Kimnuo sam, premda mi je bilo teško sakriti razočaranje koje me preplavilo.
Ova večer trebala je biti posebna, trenutak koji ćemo pamtiti u našemu braku, no činilo se kao da je Fiona kilometrima daleko od mene. Konobar je prišao stolu s jelovnicima u rukama i ljubazno upitao:
„Mogu li preporučiti našu godišnju specijalnost? Boca pjenušca kao aperitiv?“
„To zvuči savršeno,“ odgovorio sam, uputivši Fioni nadu pun osmijeh. „Što ti misliš, draga?“ Ali ona je i dalje zurila u svoj telefon, oči zarobljene u nekom drugom svijetu. „Hm? Oh, da, naravno. Što god ti želiš,“ rekla je odsutno.
Duboko sam uzdahnuo dok sam naručivao pjenušac.
Kada je konobar otišao, posegnuo sam rukom preko stola i nježno dodirnuo Fioninu ruku, nadajući se da ću tako privući njezinu pozornost. „Hej, možda bismo mogli ostaviti telefone sa strane?
Danas nam je godišnjica braka,“ rekao sam tihim glasom.
Fiona je iznenada izgledala krivo, kao da se upravo probudila iz sna. „U pravu si, žao mi je. Samo… ova nova serija videozapisa koju sam pronašla…“
Borba da zadržim smirenost bila je sve teža dok sam prekidao njezine riječi: „Još jedan kanal s šaljivim videima?“
„Aidan, nevjerojatno su smiješni! Moraš ih vidjeti —“ započela je entuzijastično, no ja je više nisam slušao.
Moje su misli odlutale u protekle tjedne, a u trbuhu mi se stvorio teški čvor.
Sve je započelo bezazleno, kada bi mi Fiona pokazivala smiješne videe i oboje bismo se zajedno smijali. No ubrzo je počela izvoditi te šale i kod kuće.
Jednom je iskočila iza zavjese u kupaonici, gotovo izazvavši mi srčani udar.
Zatim je bila tu lažna paukova igračka u kutiji za ručak naše kćeri Nore, koja ju je dovela do suza, i «slomljeno» staklo koje je natjeralo našeg sina Calluma da danima izbjegava kuhinju.
Svaki put Fiona bi se smijala i odbacivala moje zabrinute primjedbe. „To je samo šala! Nemoj biti tako ozbiljan!“ govorila bi.
No vidio sam strah u očima svoje djece, osjećao stalnu napetost u ramenima. Više nije bilo smiješno — bilo je iscrpljujuće.
Vratio sam se u sadašnjost kada se konobar pojavio s pjenušcem. Fiona je još uvijek govorila s entuzijazmom, mašući rukama dok je opisivala najnoviju šalu nekog YouTubera.
Odjednom je ustala. „Trebam trenutak. Odmah se vraćam.“ Promatrao sam je kako odlazi, a nelagodan osjećaj proširio se mojim tijelom. Nešto nije bilo u redu.
Zatim je nastao metež. Okrenuo sam se i vidio Fionu kako se spotaknula među stolovima, držala se za grlo i u panici uzviknula: „Ne mogu disati!“ Pala je na koljena. „Upomoć!“
Restoran je utonuo u kaos. Ljudi su dotrčavali, netko je dozivao pomoć. Ja sam sjedio kao skamenjen, nesposoban shvatiti što se događa. A onda se Fiona počela smijati.
„Samo sam se šalila!“ povikala je, ustajala i otresala prašinu s koljena.
Tišina koja je uslijedila bila je zaglušujuća. Osjetio sam kako me pogledi svih prisutnih probadaju. Fionin osmijeh bio je i dalje na njezinu licu, nesvjesna nevjerice i osude koja ju je okruživala.
„Gospođo, ovo je bilo krajnje neprikladno,“ rekao je menadžer restorana, pristupivši našem stolu. „Molim vas, napustite restoran.“
Ustao sam, uzeo kaput i rekao: „Odlazim. Ali bez svoje supruge. Možete joj sami naručiti taksi.“
Fionin osmijeh je nestao. „Oh, hajde! Bila je to samo šala!“
Nisam odgovorio, nisam mogao ni pogledati je. Izišao sam iz restorana, sjeo u auto i odvezao se kući, ostavljajući je iza sebe.
Kod kuće sam odmah otišao do dječje sobe. „Spakirajte stvari,“ rekao sam Nori i Callumu. „Idemo na neko vrijeme kod ujaka Declana.“
Sat vremena kasnije kucao sam na bratova vrata s dvoje pospane djece iza sebe. Declan me pogledao i pustio nas unutra bez riječi.
Te noći telefon mi je neprestano vibrirao od Fioninih poruka. Sljedeće jutro, dok sam pregledavao njezine riječi, bijes se ponovno rasplamsao. „Pretjeruješ.“ „To je bila samo šala!“ „Kako si mi to mogao napraviti?“
Na kraju je nazvala Greta, Fionina majka. Objasnio sam joj sve.
„Aidan,“ rekla je tiho, „molim te, ne odustaj od nje.“
Duboko sam uzdahnuo. „Dat ću joj još jednu priliku. Ali ne obećavam da će uspjeti.“
Te riječi visile su u zraku dok sam spustio telefon. Možda je ovo zaista bila posljednja prilika za nas.
