Očuh ili maćeha mogu biti blagoslov ili prokletstvo za kućanstvo. Nažalost, moja maćeha bila je upravo ovo drugo! Iza leđa mog oca, pokušavala je izbrisati svaki trag moje pokojne majke, ali ja sam prozrela njezine namjere.
Smislila sam lukav plan koji ju je natjerao da pokaže svoje pravo lice!
Nakon što je mama preminula, moj otac nije dugo ostao sam. U početku sam, ja, Jillian, bila u redu s tim; svatko zaslužuje sreću, zar ne? Ali tada se pojavila Marlene. Njezin dolazak u naš život bio je poput uragana koji je sve preokrenuo naglavačke.
Njezina opsesija bila je usmjerena na sve što je mog oca podsjećalo na moju majku. Tu je i prestala moja tolerancija.
Nisam htjela zvučati kao razmaženo derište koje ne može prihvatiti novu stvarnost, jer uistinu nisam bila protiv očeve ponovne ženidbe. Ali sve se promijenilo kada je nova žena u našem domu počela UNIŠTAVATI mamine stvari!
Počelo je suptilno. Fotografije moje majke nestajale su iz dnevne sobe. Njezina omiljena deka, kojom nas je pokrivala u hladnim zimskim noćima, iznenada je bila poprskana crvenim vinom.
Ali vrhunac svega bio je nestanak maminog vjenčanog prstena – Marlene je tvrdila da se „izgubio“.
Jednog poslijepodneva vratila sam se kući ranije nego inače. Zvuk intenzivnog ribanja privukao me u dnevni boravak. Moje se oči raširiše, a srce mi je potonulo pri prizoru koji sam zatekla.
Komadići prepoznatljive keramičke vaze ležali su razbacani po podu pokraj Marlene. Moja maćeha nehajno je brisala pod, zviždeći veselu melodiju.
„JESU LI TO OSTACI PEPELA MOJE MAME?“ – uspjela sam izustiti, dok sam zurila u ostatke onoga što je nekoć bila staklena urna s mamini pepelom.
Marlene je podigla pogled, njezino lice bilo je hladno i bezizražjajno. „Oh, urna je jednostavno pala s police. Sreća pa nije uništila moj novi tepih,“ rekla je, kao da govori o razbijenoj vazi iz robne kuće, a ne o posmrtnim ostacima moje majke.
Ono što me doista dovelo do ludila bio je njezin osmijeh. Da, ONA SE NASMIJEŠILA!
Obuzela me silna ljutnja, ali nisam rekla ni riječ. Povukla sam se u svoju sobu, srce mi je bubnjalo u prsima. Najviše me boljelo što moj otac, bilo iz sljepoće ili očajničke potrebe za ljubavlju, nije primjećivao ništa od toga.
Te noći, dok sam ležala u krevetu, misli su mi bile obavijene bijesom. Marlenin osmijeh proganjao me u mraku sobe. Znala sam da je vrijeme da preuzmem kontrolu. Te iste noći skovala sam plan.
Sljedećeg dana odglumila sam ravnodušnost. S osmijehom sam Marlene predala veliku, zapećaćenu kutiju.
„Možete li molim vas ovo čuvati na sigurnom? Sadrži posljednje uspomene na moju mamu. Tata je ponekad zaboravan, a ovo mi je jako važno.“
Marlene je oklijevala, ali je na kraju prihvatila kutiju.
Te noći sam ležala budna, zamišljajući sljedeći dan.
Jutro je donijelo kaos. Marlene je trčala kroz kuću, histerična i izvan sebe.
„Nestali su mi puloveri od kašmira, moj iPad i još neke dragocjenosti!“
Došla sam u kuhinju netom prije nego je moj otac ušao. Pokazala sam mu rukom da šuti i promatra.
„A kutija koju sam vam dala jučer?“ upitala sam smireno.
Marlene se trzala. „Pa… pa… slučajno je pala u sudoper dok sam prala suđe. Ostavila sam je na pragu garaže da je kasnije sklonim, ali… nestala je! Netko ju je ukrao!“
„Zanimljivo“, odgovorila sam tiho. „Prvo su nestale mamine fotografije, zatim njezina deka, prsten i pepel, a sada i kutija. Sve se to događa sasvim slučajno, zar ne?“
Marlene se ukočila, a onda eksplodirala: „Zašto toliko dramiš oko svoje mrtve majke? Ona je OTIŠLA! I njezine stvari trebaju otići s njom!“
Moj otac je tada zakoračio naprijed. Njezin bijes, njezina maska pala je pred njegovim očima.
„Samo sam htjela da vidiš, tata,“ rekla sam tiho.
Moj otac nije rekao ni riječ, ali njegov pogled govorio je sve. Marlene je ubrzo spakirala svoje stvari i napustila kuću. Njezine dragocjenosti nestale su istom brzinom kao i uspomene na moju majku koje je tako uporno uništavala.
Kasnije smo saznali da je kutiju bacila u smeće, koje je već tog jutra odneseno.
Moj otac i ja krenuli smo na terapiju kako bismo iscijelili svoje srce i konačno, nakon toliko bola, pronašli mir. Mamina uspomena napokon je dobila poštovanje koje je zaslužila.
